Jedan roditelj je upitao drugog: “Zašto trošiš toliko svog vremena i novca na treninge i takmičenja svog djeteta?!“
Drugi roditelj mu odgovara: „Moram ti nešto priznati, ne plaćam zato da bi moje dijete postalo vrhunski sportaš”.
Prvi roditelj začuđeno upita: “Pa zbog čega onda sve to radiš, ako to nije tvoj cilj“.
Drugi roditelj odgovara: „Trošim novac za trenutke kada je moje dijete istrajno i za one trenutke da kada želi da odustane ono to nikada ne uradi.
Trošim novac za prilike da moje dijete razvije doživotna prijateljstva, da od dobrih trenera nauči ne samo tehnike svog sporta, nego i važne životne lekcije.
Trošim novac i na to da se moje dijete nauči disciplini, socijalnim interakcijama, da bude uzoran, pomaže drugima i poštuje članove svoje ekipe, kao i oni njega.
Trošim novac da moje dijete nauči da živi sa razočarenjem kada ponekad ne pobijedi i da kada stvari koje je vježbao tisuću puta krenu naopako, nauči da podigne glavu i nastavi dalje.
Trošim novac i na to da moje dijete nauči da dostigne svoje ciljeve i da shvati da uspjeh ne dolazi preko noći, već da je isti plod strpljenja i truda.
Trošim novac i na to da bi vrijeme provodio u sportskoj dvorani, a ne na ulici sa nekim sumnjivim društvom. I tako, mogao bih ti pričati u nedogled, ali ukratko, ne trošim novac na treninge da bi moje dijete treniralo, već plaćam prilike koje mu sport nudi, da se razvije kao osoba i da od toga ima korist kroz cijeli svoj život, da pomaže drugima i da poštuje njihovu individualnost.
Iskreno vjerujem da ja ne trošim novac, već ga investiram u nešto najvrijednije, a to je moje dijete“.
Da, ja stvarno vjerujem da je moja investicija isplativa i ovo neka bude ostavština mom djetetu i svijetu.
